Općenito i smještaj Prisoja
Na području općine Tomislavgrad smješteno je naselje „Prisoje“.
Nalazi se podno padina planine Tušnice, uz sjevernu obalu Buškog jezera, koje se ubraja među najveća akumulacijska jezera u Europi. Kraj je to koji nekada nije imao jezero u svojoj sredini, nego polje. Jezero je nastalo sedamdesetih godina prošloga stoljeća (točnije 1974. god. prvi put potopljeno), kada je tadašnja jugoslavenska vlada odlučila povećati kapacitet hidrocentrale »Orlovac« i od polja, Buškoga blata, načiniti akumulacijsko jezero, usmjerivši vodu tunelom ispod planine Kamešnice na tu hidrocentralu. Samo jezero nalazi se na 716 m nadmorske visine, s površinom od 55,8 km2 jedno je od najvećih akumulacija u Europi. Župe Rašeljke, Vinica, Grabovica, Prisoje i Podhum zajedno su imale tada oko 20.000 stanovnika. Kako su tadašnje vlasti procijenile da je za »novu ekonomsku politiku« i elektrifikaciju važnija voda i jezero, svi koji su htjeli otići iz toga kraja brzo su dobili putovnice. Tada je počeo egzodus toga kraja, koji je ostavio trajne posljedice na to područje naseljeno Hrvatima. Kraj je ostao pasivan, lišen snage, pameti, perspektive i mogućnosti da opstane i da se razvija. Danas na tom području živi između 4 i 5 tisuća stanovnika.
Istoimena župa„Prisoje“obuhvaća naseljena mjesta; Prisoje, Dučić, Vrilo, Drmića Staje, Lalića i Ćurića Staje. Pod Prisoje popadaju zaseoci; Podprivala, Crljenice, Gaj, Brljevci, Novo naselje, Karlov Han, Orašac, Guber, Krištići, Šarići, Perkovići, Brdakovići, Karovine, Ljubičići, Ivančići.
Ranu naseljenost Prisoja svjedoče brojne povijesno-kulturne znamenitosti koje datiraju još iz 5. i 6. stoljeća, kao što je ranokršćanska bazilika na lokaciji Bare gdje su pronađena dva rimska natpisa, te brojni stećci iz kasnijeg razdoblja.
Po broju stanovnika Prisoje je u razdoblju od 1954. do 1963. Broilo oko 3300 stanovnika i bilo zasebna općina koju su činila mjesta Prisoje, Vrilo, Grabovica, Kazaginac i Vinica. Nakon gradnje jezera, zatim brojnih progona komunističkih vlasti, odlazaka u potrazi »trbuhom za kruhom« - mnogi su odselili. Tako unatoč prirodnoj, bajkovitoj ljepoti, i danas mnogi iseljavaju. Zapravo mnogi su odlazili tražeći posla i nisu se više vraćali. Zanimljivo je, i istodobno problematično, da ni danas u Prisoju nema neke industrije ili druge proizvodne djelatnosti koja bi zadržala stanovništvo. Malo je zaposlenih, premda gledajući s druge strane, većina župljana solidno živi. Mnogo ih je sedamdesetih godina iseljavalo, išlo na privremeni rad u Njemačku i druge zemlje, pa su sada u mirovini. Dakle, može se reći da se živi od mirovina koje su mnogi zaradili negdje drugdje, a sada su tu.
S druge strane, oni koji odlaze na školovanje, a ide ih većina u Hrvatsku, rijetko se ili, bolje rečeno, redovito se ne vraćaju u Prisoje. Nažalost, prošlost svjedoči da se iseljavalo i zbog političkih razloga, jer riječ je o mjestu koje je naseljeno isključivo Hrvatima. Namjerno se iseljavalo ljude s tog područja, kao što je to učinjeno i s mjestima Rama i Tribistovo, pa se u tom trokutu nastojalo razbijati hrvatski korpus. Izgrađena su akumulacijska jezera o kojima se čak može promišljati da su napravljena smišljeno te da imaju i svoju političku pozadinu. Kako tu žive Hrvati, sigurno je da postoji nešto u globalnom političkom planu zašto je to rađeno, i nama je to jasno, zapravo jasno je bilo i onda da se smišljeno raseljavalo Hrvate zapadne Hercegovine, ali nismo smjeli govoriti o tome. Ohrabrujuće je što unatoč iseljavanju narod rado dolazi u svoj kraj i održava kontakte s rodnom grudom.
No, kao i u okolnim mjestima tako i u župi Prisoje u ratovima, Prvom i Drugom svjetskom, mnogo je ljudi poginulo. Prema podacima, samo u Prvom svjetskom ratu poginulo je 45 ljudi, dakle izginula je hrvatska mladost. »Drugi svjetski rat i poraće odnijeli su također mnogo života. Prema još nepotpunim podacima, oko 120 osoba je ubijeno u ratu i poraću, o čemu se naravno opet nije smjelo govoriti. Sve su to čimbenici koji su utjecali na iseljavanje.
Živjelo se nekoć od poljoprivrede i stočarstva, jer je Prisoje vrlo pogodno za stočarstvo od kojega danas, nažalost, nema ništa. Poljoprivreda je uništena jer potopljeno je polje gdje je načinjeno akumulacijsko Buško jezero. Prisojani se danas nalaze diljem svijeta, a najviše ih živi na području Republike Hrvatske. Svojom marljivošću i ljubavi prema rodnoj grudi mnogi su obnovili svoje kuće u koje povremeno navraćaju.
O osnutku župe Prisoje
O želji žitelja sela Prisoja da imaju vlastitu župu (naravno, s crkvom i župnom kućom) pisao je grabovički župnik fra Franjo Dobretić još g. 1884. On je te godine započeo izgradnju crkve u Grabovici, ali "Prisojani" (selo od 167 kuća) neće da pripomognu. Već tada su Prisojani razmišljali o svojoj vlastitoj crkvi. Budući grabovički župnici morali su tu njihovu želju imati na umu. Tako je župnik fra Stanko Kraljević još 1912., tražeći odobrenje za gradnju crkve u Grabovici, istodobno tražio i dozvolu za izgradnju crkve u Prisoju, jer su tako nalagale pastoralne prilike, a pogotovo želje vjernika iz Prisoja.
Žitelji naselja Prisoje, samoinicijativno su sagradili do 1920 g. kuću za svećenika, budućeg prisojačkog župnika, te započeli izgradnjom nove crkve. Te iste godine grabovičkim je župnikom postao fra Klemo Doko, koji je zamjenio graditelja župne crkve u Grabovici fra Stanka Kraljevića. Nakon što je dovršio radove na crkvi u Grabovici, a gradnja župne kuće je tek bila otpočela, fra Klemo je molio biskupa Alojzija Mišića (biskup: 1912. -1942.) i Franjevačko starješinstvo da se smije preseliti u već izgrađenu župnu kuću u Prisoju. Tijekom godine 1922. i Franjevačko starješinstvo a potom i biskup Mišić dopustili su fra Klemi da se premjesti u novo sagrađenu župnu kuću u Prisoju. Istodobno je biskup utemeljio novu župu Prisoje, a fra Klemi zapovjedio da do daljnjega upravlja objema župama.
Krajem studenog 1922. fra Klemo je prešao u Prisoje ponijevši sa sobom župne matice (vraćene u Grabovicu l. siječnja 1923.), a "Ponio'' je također i patrona župe: grabovička „Velika Gospa" - postala je prisojska, a sv. Ante je postao novim grabovičkim zaštitnikom.
Župa - Prisoje, kao i druga mjesta tomislavgradske općine pripada u crkvenom ustroju hercegovačkim biskupijama.
Prisojačka župa „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ pripada Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Područje današnje župe Prisoje do 1831. godine, pripadalo je župi Livno, a od te godine župi Grabovica. Godine 1922. župa „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ odvojena je od župe Grabovica i otada se vode samostalne matične knjige. Sve su župe buškoblatskog kraja nastale od župe Vidoši, koja pripada Banjolučkoj biskupiji, a osnovane su prema pastoralnim potrebama. Danas u župi živi negdje oko 700 stalnih žitelja. Do 1965. župom su upravljali franjevci, a od tada svjetovni svećenici. Prva župna kuća sagrađena je oko 1920. god., dakle još prije nego je osnovana samostalna župa. Pripremni radovi za izgradnju nove župne kuće započeli su 1981, a nova župna kuća sagrađena je u razdoblju od 1983. do 1988, zaslugom don Mihovila Zrne i tadašnjeg kapelana don Joze Blaževića -"Joke". Radovi su okončani 11. rujna 1988. godine.
Župna je crkva sagrađena od lijepog klesanog kamena neposredno pred početak Drugoga svjetskog rata 1938. godine, a djelomično obnovljena 1967. Temeljito je obnovljena i preuređena od 1991. do 1997., kada je ukrašena vitražima akademskog slikara Ivice Šiške. Obnovu je uspješno vodio župnik don Mihovil uz veliku potporu svojih župljana, te je okončao radove u Crkvi svečanom "posvetom" 31. prosinca 2000., jubilarne godine, koju je predvodio biskup Ratko Perić.
Također je u tom razdoblju u brdu iznad župne kuće, kao velika novina, ne samo u župi Prisoje, nego i u cijeloj Biskupiji, nastojanjem i zavjetom župnika don Mihovila, kao znak vjere čovjeka ovog podneblja u uskrsnuće i nada u pobjedu nad zlom i smrću, izrasla iz kamena prekrasna brončana "Prisojačka Kalvarija" – Put Križa s 14 postaja, koji završava brončanim kipom Uskrsloga Krista – pobjednika na vrhu brda, koji sa svojim raskriljenim rukama kao da je zagrlio cijelo Prisoje, odnosno sve prisojane ma gdje bili. Križni put je izradio akademski slikar Ante Jurkić, a blagoslovio biskup mons. Ratko Perić 18. kolovoza 2002. godine.
Sl. Blagoslov kalvarije
Slika: Kip Uskrslog Krista na prisojačkoj kalvariji
Pastoral
Govoreći o pastoralu u župi, možemo spomenuti da su u župnoj crkvi redovito dvije mise nedjeljom, dakle misa za mlade i djecu, te pučka misa. Svakim danom slavi se misa, a odaziv na pobožnosti tijekom liturgijske godine jako je dobar. »Mladi su vrlo angažirani u župi, zapravo može se reći da su svi aktivno uključeni i za sve što treba napraviti u župi, oni su tu. Liturgijski su jako dobro angažirani: počevši od čitanja, moljenja krunice, sudjelovanja u pobožnostima, pjevanju. Dovoljno je napomenuti da je u jednom trenutku bilo u župi čak pet glazbenih sastava. U župi djeluje župni mješoviti crkveni zbor „Regina Coeli“ – Kraljica neba, koji okuplja četrdesetak članova i dobro je uvježban. Postoji i dječji zbor „Ancora“ – Sidro, koji okuplja djecu niže dobi. Gledajući u cjelini, dolasci na misu gotovo da su stopostotni, jer neznatan je broj onih koji povremeno dolaze u crkvu.
Posebna radost i ponos župe Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo u Prisoju jesu duhovna zvanja. Kroz svoju prošlost bila je bogata, što je i danas, brojnim duhovnim zvanjima, a nedavno je župa za svoja duhovna zvanja nagrađena biskupskom službom mons. dr. Dražen Kutleše koji vodi porečko-pulsku biskupiju. Ako se pogleda u postotku, dakle na broj stanovnika u župi koja broji oko 700 stalnih župljana, a bilo da su rođeni ili da su podrijetlom iz Prisoja, dolazi se do 32 živuća duhovna zvanja - što je gotovo pet posto ud ukupnog broja župljana. »Kad je don Dražen imenovan biskupom, to je bila posebna radost za našu zajednicu i poseban ponos za ovu župu. Ponosni su na svog biskupa, što su pokazali i prigodom njegova biskupsko ređenja u Poreču gdje nas je organizirano išlo 70-ok iz Prisoja, a ukupno je na ređenju bilo oko 200_tinjak Prisojana. Upravo su ta duhovna zvanja plod molitve, žive vjere i duhovnosti župne zajednice. Posebno raduje njegovanje obiteljske molitve, što se osobito vidi kod mladih obitelji s djecom koje redovito mole zajedničku molitvu i znade se točno tko kada predmoli. Uvijek se u duhovnosti može više napredovati, ali gledajući u cjelini, narod je vrlo pobožan, a plod njihove molitve i žrtve iznjedrio je da među brojnim duhovnim zvanjima imamo i svoga biskupa. Redovno molimo za nova duhovna zvanja. Iako se župa ima čime ponositi, to ne znači da je sve završeno, moramo dalje nastaviti i produljivati svoju vjeru. Bez molitve ništa se ne bi dogodilo.
Na slici ispod je Prisojačka crkva, negdje pred drugi svjetski rat s procesijom.
Na slici dolje prikazan je duvanjski dekanat danas, naravno u čijem sklopu je i naša župa - Prisoje:
