• Crkva Prisoje

     

    Uznesenje Blažene Djevice Marije

  • Župna Kuća Prisoje

     

  • Prisoje

  • Panorama s kalvarije

 

booked.net

1224477
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
Sveukupno
825
1548
3596
1207353
43393
47450
1224477

Your IP: 3.237.205.144
2021-01-26 18:27

VELIKI BOŽIĆNI INTERVJU: SESTRA MATIJA PAVIĆ

 

Razloga za ovaj intervju je uistinu mnogo, pitanja također, ali povod je Božićno vrijeme, vrijeme priprave za Božić, vrijeme milosno, vrijeme molitve, vrijeme radosnog iščekivanja rođenja Isusa Krista, ali i „nenormalno“ vrijeme kad svijetom vlada pandemija koronavirusa (COVID – 19)

O svemu tome, ali i odrastanju u Prisoju, školovanju u Tomislavgradu, o današnjoj mladeži, o svom poslanju, o misiji u Australiji, o iseljavanju…pitali smo sestru Matiju Pavić, a njezini odgovori su oduševili nas, a vjerujemo kako će oduševiti i sve one koji pročitaju ovaj prigodni intervju, a mnogo toga će novoga doznati.

Poštovana sestro, velika Vam hvala što ste se u ovo predblagdansko vrijeme kada smo svi u nekoj strci, rado odazvali odgovoriti na nekoliko pitanja. Na početku intervjua ukratko se predstavite čitateljicama i čitateljima Portala Tomislavnews.com?

Ja sam sestra Matija Pavić, rođena sam 24. ožujka, 1970. godine u Prisoju i članica sam Internacionalne redovničke zajednice sestara Klanjateljice Krvi Kristove, koju je osnovala sveta Marija De Mattias u Acutu (Italija) 1834. godine.

Koji i kakav ste put prošli od djevojčice u Prisoju do vrhovne savjetnice Družbe u Rimu?

Uvijek me inspirira uloga Sijača u evanđelju, stoga sam uzela tu sliku i kroz nju ću opisati svoj životni put:

“Gle, iziđe sijač sijati… “ (Mt 13,4)

Sjeme je Sijač, naš Otac nebeski, bacio na plodno tlo moje obitelji i mogu reći da mi je mnoge naravne i nadnaravne milosti udijelio upravo preko roditelja, mog pokojnog oca Dragutina i majke Franjke, koja i danas živi u Prisoju.

Zahvalna sam Gospodinu što sam u svojoj obitelji primila temelje bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja. Zahvalna sam mojoj sestri Kati i mojoj braći Jerki i Anti za ljubav, radost i zajedničko dijeljenje života kroz djetinjstvo i mladost. Iako smo davno napustili rodni dom i uputili se svatko svojom životnom stazom, povezani smo i podrška jedni drugima.
Uz obiteljsku molitvu i svjedočanski život mojih roditelja, sjeme vjere koje je Gospodin stavio u moje srce je raslo i, polagano, njegovom milošću, razvijalo se u stabljiku. Tomu je doprinijelo i pohađanje župnog vjeronauka u župi kod don Josipa (Joke) Blaževića i don Mihovila Zrne. Oni su proklijalo sjeme vjere brižno pratili i zalijevali Riječju koja me iznutra oblikovala, pripremajući me za nešto uzvišeno.

Zahvalna sam i nastavnicima iz Osnovne škole Prisoje u kojoj sam završila osnovnoškolsko obrazovanje, za primljene sadržaje i podršku u stjecanju znanja.

Srednju školu sam završila u Tomislavgradu, smjer Veterinarski bolničar. Tog razdoblje života se sjećam s velikom radošću i zahvalnošću, jer sam upoznala i dijelila srednjoškolske dane i mladenačka iskustva prijateljstva i ljubavi s divnim osobama s kojima i danas osjećam prijateljsku bliskost. Mogu reći da je to razdoblje bilo prekretnica i za izbor mog životnog poziva. Tad je Sijač u mojoj duši počeo okopavati stabljiku koja je nekad bila samo malo sjeme…

I… dogodilo se da su 1988. godine, sestre Klanjateljice Krvi Kristove, sestra Mara Matijević i sestra Anastazija Ćenan, došle u župu Prisoje. Njihov dolazak bio je presudan za izbor mog životnog poziva. Iako je župa Prisoje bogata mnogim duhovnim zvanjima, Gospodin me privukao u družbu Klanjateljica. Sam naziv ove redovničke zajednice, Klanjateljice Krvi Kristove, za mene je bio snažan poticaj i motiv predanja neizmjernoj Božjoj ljubavi, koja nam se očitovala po darivanju Sina. Ta Ljubav je progovorila na najrječitiji način po prolijevanju njegove Krvi, kako bi se svatko doživio dragocjenim, ljubljenim Božjim stvorenjem.

Svoje rodno Prisoje sam ostavila 1989. godine i započela sam redovničku formaciju, kao kandidatica, u zajednici Klanjateljica Krvi Kristove u Podsusedu, Zagreb, predajući se u ruke Sijaču koji me poveo na njivu svoga kraljevstva…

Za cijeli intervju klikni na opširnije.....

 

Prisoje, rodno mjesto časne sestre Matija Pavić, gdje joj živi majka i rodbina, za koje je vežu lijepe uspomene

Nakon završene kandidature i postulature u Zagrebu svoju daljnju redovničku formaciju nastavila sam u novicijatu, u Bosanskom Aleksandrovcu, blizu Banja Luke. Počela sam dublje upoznavati predivnu i snažnu karizmu Klanjateljica i lik svete Marije De Mattias, naše utemeljiteljice, koja je bila gorljiva mističarka i zanosna žena akcije – kako ju je nazvao sveti Ivan Pavao II prigodom njezine kanonizacije 2003. godine.

Prve redovničke zavjete i savez posvećene ljubavi s Raspetim Sijačem, poloźila sam 1991. godine, a doživotne zavjete 1996. godine.

Sestra Matija u svom uredu u Rimu

Uslijedio je studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu koji mi je preko divnih Božjih zaljubljenika, vrsnih profesora, približio Boga kao čovjekovog prijatelja.
Nakon studija započela sam rad na njivi kraljevstva Božjega sa Sijačem koji me poveo na polja, u nepoznato… Nešto više od pet godina katehetskog rada u srednjoj školi u Ivancu za mene je bilo predivno iskustvo isprepletenosti susreta Božje i ljudske ljubavi koja se ostvaruje u radosnom sebedarju.

I, opet, iziđe Sijač sijati… 

2002. godine započinje novo razdoblje u mom životu. Pozvana sam odgovoriti na novi izazov u službi odgoja budućih redovnica. U Rimu sam završila jednogodišnji studij za redovničku formaciju i vratila se u Hrvatsku s novim poslanjem. Službu učiteljice novakinja sam započela 2003. godine i to poslanje vršila više od 12 godina. Osim poslanja u redovničkom odgoju, ono što je na poseban način obilježilo to razdoblje moga života, su susreti s članicama Zajednice Krvi Kristove iz Podsuseda i njihovim obiteljima. One su vjerodostojan primjer kako se živi evanđelje u konkretnom vjerničkom životu. Njihova nesebičnost, spremnost, i angažirana ljubav je pokretač mnogih karitativnih i duhovnih akcija u župi sv. Ivana Bosca u Podsusedu. Želim istaknuti i lijepu suradnju koju sam imala s braćom salezijancima koji vode tu župu.

U tom razdoblju sam također pohađala edukaciju iz Bibliodrame te bila savjetnica u provincijalnom vijeću Provincije Zagreb.

Zajednica Krvi Kristove Podsused

Nakon završetka poslanja u formaciji pomislila sam da je možda vrijeme da se ispuni želja koju sam odavno šapnula Sijaču na njivi a to je: odlazak u Afriku, biti misionarka, dati se obogatiti „siromasima“…

A tu mi je Sijač pripremio iznenađenje… 

2015. godine moja poglavarica mi je predložila misijski rad u Australiji, među iseljenim Hrvatima, među kojima sestre Klanjateljice djeluju još od davne 1963. godine. I krenuh sa Sijačem na taj daleki put, gdje je bilo sve drugačije, tamo je sve daleko, a opet blizu…

U Sydneyu, u hrvatskom katoličkom centru u Blacktownu, djelovala sam kroz dvije i pol godine radeći s djecom, mladima i odraslima u katehezi i kao animatorica liturgijskih slavlja. To je bilo veoma bogato iskustvo zajedništva s Hrvatima koji su davno napustili Domovinu, ali koji s velikim zanimanjem prate sva događanja u Domovini i uključuju se u konkretne akcije pomoći i podrške raznim projektima.

U misiji u Australiji

No, Sijač nastavlja izlaziti i sijati…
Na Vrhovnom saboru naše Družbe, u Peruu 2017. godine izabrana sam za vrhovnu savjetnicu. Morala sam napustiti Australiju i doseliti se u Rim, u generalnu kuću, gdje već tri godine služim u Vrhovnoj upravi družbe kao savjetnica.

Sestro Matija, što za katoličku crkvu i njezine vjernike predstavlja Božić, a što za Vas osobno?

Za mene je Božić doživljaj Božjeg dolaska čovjeku na tako dubok i osoban način da nas taj susret mijenja i ne ostavlja ravnodušnima pred ljubavlju Boga koji postaje čovjeku bliži od njega samoga i poziva ga da iziđe iz svoje sebičnosti i ide u susret.
Katekizam Katoličke Crkve nam daje najljepšu definiciju Božića: Božićno Otajstvo se u nama ispunja kada se Krist u nama “oblikuje”. Božić je Otajstvo te “čudesne razmjene”: “O čudesne li razmjene! Stvoritelj roda ljudskoga uzeo je tijelo i udostojao se roditi od Djevice, bez sjemena posta čovjekom i obdari nas svojim božanstvom.” (KKC, br. 526)
Pred otajstvom te „čudesne razmjene“ smo zapravo pred živim Bogom, pred otajstvom Sijača koji se priopćuje čovjeku, koji se daruje čovjeku ako je spreman zaustaviti se i dati se zadiviti tim Otajstvom toliko da započinje živjeti s Njim i živjeti od tog Otajstva, dan za danom.

Prisjetite se predbožićnog vremena, Božića i božićnih blagdana iz djetinjstva u duvanjskom kraju, u rodnom Prisoju i usporedite s današnjim, ne samo ovogodišnjim, Božićnim blagdanima?

Upravo sam ovih dana sa sestrama razgovarala o predbožićnom vremenu nekada i sada. U obitelji sam doživjela da je to bilo vrijeme priprave cijele obitelji. Tijekom Došašća svaki dan smo zajedno molili i pjevali sve kitice pjesme „U sve vrime godišća“, koju bi započinjao moj otac. Dolaze mi u sjećanja mnogi detalji iz djetinjstva: slama, pravljenje kolača, badnjaci, priprema jaslica i bora na Badnjak… Sve je, čini mi se, bilo puno jednostavnije i bogatije sadržajem, motivirano istinskim iščekivanjem i usmjerenošću na Otajstvo Božića.
Posljednjih godina, nažalost, sve je postalo komercijalno, užurbano, izvanjsko. Ukradeno nam je vrijeme Došašća. Kao da vanjsko blještavilo izloga i raznih svjetala želi zastrijeti onaj istinski sjaj čistoće i neopterećenosti srca u kojem se treba dogoditi Božić, rođenje Sina Božjega. I čini mi se, iako živimo u vremenu velike kušnje, da nas ovo vrijeme upravo ponovno vraća na bit Betlehema, vraća nas u Betlehem naše svakodnevice upravo takve kakva ona jest, jer je to mjesto Božjega očitovanja, tu se događa stvarni Božić, u konkretnosti moga života. To nam ponovno otvara prostor da se zaustavimo i zamijetimo to veliko Otajstvo „čudesne razmijene“ upravo u ovakvim uvjetima u kojima doživljavamo da ne možemo puno toga kako bismo htjela zbog mjera Stožera. Imamo mogućnost ponovno zamijetili važnost odnosa u svojoj obitelji i zajednici, vrijednost onih malih gesta blizine u kojima zamjećujemo prisutnost svetoga i dragocjenost svake osobe koju susrećemo. Upravo u ovom vremenu, pozvani smo jedni druge dotaknuti pogledom, zagrliti riječju i potapšati osmjehom. Upravo na to nas upućuje otajstvo Božića, da ga kontempliramo u tihoj radosti svoga doma i dijeljenju zajedništva s najbližima, ne živeći virtualnu radost, nego konkretnu i stvarnu.

Kako ćete Vi i Vaše sestre u Družbi Klanjateljica Krvi Kristove u Rimu proslaviti ovogodišnji Božić?

Zbog mjera koje su donesene radi Covid-a i mi smo organizirale svoj život onako kako nam najbolje pomaže da ga živimo kvalitetno i prema unutra i prema van. Božić ćemo proslaviti svetom Euharistijom u večernjim satima u našoj crkvi Predragocjene Krvi zajedno s vjernicima. Prije svete mise imat ćemo zadnji dan devetnice, Božiću kojom smo se kao zajednica zajedno s vjernicima pripremale za svetkovinu Božića. Budući da smo internacionalna zajednica, pripremile smo i program s Božićnim pjesmama koje ćemo pjevati na raznim jezicima prije euharistijskog slavlja. Poslije misnog slavlja razmijenit ćemo čestitke jedna s drugom u našoj blagovaonici uz večeru, a nakon toga ćemo otkriti anđele. Naime, na početku Došašća smo izvukle jedno ime i u tajnosti molile i činile djela ljubavi za osobu čije smo ime dobile na papiriću. To je uvijek velika radost u zajednici, nakon toga ćemo igrati tombolu. Sam Blagdan Božića ćemo provesti u krugu naše zajednice slaveći Gospodinovo rođenje svečanim Euharistijskim slavljem, dijeleći trenutke zajedništva kroz molitvu i pjesmu jer je zbog novih mjera zabranjeno kretanje i ne možemo obilaziti jaslice u drugim crkvama.

Diplomirali ste na Teologiji u Zagrebu, mnogo ste radili i radite s mladim ljudima, na njihovom odgoju. Što, po Vašoj spoznaji, muči današnju mladež, koji su njihovi najveći problemi u domovini, ali i svijetu?

Nije lako odgovoriti na ovo pitanje i trenutno ne radim s mladima. No, ono što mogu iz prijašnjeg iskustva reći je da mladi čovjek nekad i danas traži i treba svjedoke vjere i ljubavi. Treba sigurni oslonac temeljen na vrednotama života i vjere u obitelji i u društvu.

Slijedom prethodnog pitanja: jeste li razmišljali zašto se mladi ljudi, ali sada i cijeli obitelji, iseljavaju iz duvanjskog kraja?

Hrvati koje sam susrela izvan Domovine, a osobito iz naših krajeva, otišli su tražeći „bolji život“. Mnogu su našli puno i mnogo, ali također i izgubili puno i mnogo.
Stvar koja me začuđuje je da većina onih koji odsele u neku drugu zemlju zbog posla, rade poslove koje u svom rodnom kraju ne bi prihvatili. Sigurno svatko ima svoj motiv i razlog odlaska i vjerujem da nije lako u našim uvjetima kako zbog same politike, a tako i zbog gospodarstva.

Hoće li, kako neki predviđaju, Duvanjsko polje, duvanjski kraj opustjeti za 20-tak godina, u Vašem rodno Prisoju iz godine u godinu broj stanovnika, broj školske djece se smanjuje, komu i čemu to „zahvaliti“?

Da, nažalost, svake godine mlade obitelji odlaze. Ali ja nekako ne gubim nadu jer ima onih koji žele ostati. Vremena dolaze i prolaze. Kako kaže knjiga Propovjednika, postoji vrijeme za sve. Ljudi se rađaju i umiru, dolaze i odlaze. Sijač vodi brigu o svojoj njivi…

Izbor u Vrhovnu upravu Družbe

Razgovarate s mladim vjernicima i kakvo je Vaše saznaje o njihovom vjeri u Boga, o njihovoj pobožnosti, što za njih znači biti vjernik i kako najčešće prakticiraju svoju vjeru?

Unatoč svih izazova i nesigurnosti kojima su izloženi, susrećem mlade ljude koji doista teže živjeti vrednote vjere u konkretnom životu i vrlo su ozbiljni u svojim stavovima i životnim izborima. Ima puno divnih mladih ljudi koji žive i prakticiraju vjeru u svom svakodnevnom životu i ima onih koji se još uvijek traže i traže Boga u svom životu. Mladi ljudi traže zajedništvo, traže mjesto gdje mogu otkriti svoj identitet. Stoga na svom putu vjere traže i privlače ih primjeri uvjerenih, vjernih, radosnih i svetih svećenika, redovnika i redovnica i svakako njihovih roditelja. Mladi, a i svi mi trebamo životne uzore kako bismo živjeli dar vjere u zajedništvu.

Često možemo čuti kako je društvena, svjetska zajednica općenito, nepravedno podijeljena na malo osoba enormno bogatih i mnogo jako siromašnih. Kako bi mogli doći do onoga “Bože izjednači?“

Sve dok „moderni“ čovjek/vjernik ne postane svjestan da je svaka osoba moj bližnji, da je vrijedna Krvi Kristove i da je čovjek put Crkve i društva, bit će jako teško mijenjati materijalnu sliku svijeta. A ono što mogu mijenjati je moj mali svijet, moja obitelj, moje susjedstvo, moje mjesto. Papa u miru, Benedikt XVI kaže: Ako dobro poznajemo Gospodina u svetohraništu, moći ćemo ga ponovno pronaći i voljeti u siromasima i slabima, trpećima i onima koji trebaju pomoć. Posebno čašćenje Euharistije vidimo upravo kod velikih socijalnih svetaca poput Majke Tereze iz Kalkute. Njima će Isus reći na Posljednjem sudu: «Ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni» (Mt 25, 35). Vjerujem da u ovim riječima leži odgovor za nas vjernike. A taj odgovor je Isus Krist i njegova nesebična i sebedarna ljubav za sve, bez razlike. On je mjera i mjerilo za svako socijalno djelovanje Crkve i društva. Činiti male stvari s puno ljubavi i činiti ih često i dopustiti drugima da nama čine dobro.

Vratimo se pitanjima iz našega Tomislavgrada: koga imate u Prisoju, u Tomislavgradu i koliko često dolazite u svoj rodni kraj?

U Prisoju živi moja majka i obitelj moga mlađega brata, a u Tomislavgradu živi i moj dragi ujak, Drago Krišto s obitelji, kojega, vjerujem, mnogi poznaju jer je dugi niz godina veterinar u Tomislavgradu. Ostala moja bliža i daljnja rodbina se iselila iz buškoblatskog kraja, kao i mnogi buškoblaćani.

Rodni kraj zadnjih godina posjećujem jednom godišnje zbog obveza i daljine. Ali svoje Prisoje nosim uvijek u srcu. Uvijek me ispunjava entuzijazmom i radošću ta širina horizonta i blaga klima jezera, ali i snažna bura koja pročišćuje i donosi svježinu. Svaki detalj iz rodnog kraja mi je blizak, osjećam mirise i ljepotu prirode. Ta bliskost me ispunja radošću i zahvalnošću jer je sve to oblikovalo mene kao osobu i ostalo je dio mene. Najbolje se odmorim u rodnoj kući uz moju dragu majku, Franjku i u blizini obitelj moga mlađeg brata, a sada i uz blizinu moje sestre koja se s obitelji vratila iz Švicarske nakon trideset godina rada. Moj nećak, Mario Šarić, sin moje sestre, također je izabrao svećeničko zvanje. Dakle, ima nade, ima onih koji se vraćaju u domovinu.

Što mislite o Duvnjacima kao vjernicima, usporedite sada i nekada, ima li promijene općenito u odgoju, ponašanju, u vjeri, odnosu prema Crkvi?

Znam da Duvnjaci slove kao dobri vjernici, a to potvrđuju i mnoga duhovna zvanja iz duvanjskog kraja. Samo u mojoj redovničkoj zajednici je bilo tridesetak sestara. No, ja bih se više koncentrirala na Prisojane, njih poznajem bolje. Uvijek su bili vezani iz Crkvu, uz svećenike i sestre. Trude se živjeti svoju vjeru slaveći svete sakramente, moleći i radeći za dobro župe. Uvijek su spremni pomoći mjesnu crkvu i cijene rad svećenika i sestara, zahvalni su za pastirsku brigu koju doživljavaju od strane crkvenih službenika. Vjerujem da su još više porasli u vjeri i svom kršćanskom zauzimanju.

Odgoj općenito je u današnje vrijeme izložen mnogim izazovima pa tako i odgoj u vjeri. Ali sudeći po mnogim aktivnostima djece i mladih u župi Prisoje, uz angažman i revnost župnika don Ivana Bebeka i brigu roditelja o odgoju njihove djece, koji su svjesni koliko je važno posredovati im kršćanske vrijednosti vjere i obiteljskog života, vide se mnogi plodovi.

Što razlikuje Vašu Družbu Klanjateljica Krvi Isusove, od drugih redovnica, redova?

Ono što prvo zamijetimo kao razliku među redovničkim zajednicama je redovničko odijelo. Međutim, ono što čini različitom jednu redovničku zajednicu od druge je karizma i duhovnost. Mi Klanjateljice Krvi Kristove imamo karizmu koju je primila na dar naša utemeljiteljica, sveta Marija De Mattias. U svom djelovanju i služenju, nadahnuta primjerom svetog Gašpara del Bufalo i pod duhovnim vodstvom sluge božjega Don Ivana Merlinija, velikih Misionara Krvi Kristove, željela je surađivati s Kristom u njegovu djelu otkupljenja u uspostavi onog lijepog poretka stvari kojeg je On došao uspostaviti u svojoj Krvi.

Svaka redovnička zajednica, zapravo, nastoji živjeti i utjeloviti jedan vid Krstova života, njegove ljubavi prema čovječanstvu. Mi Klanjateljice na poseban način živimo Vazmeno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Kristova i u Krvi Kristovoj vidimo znak, mjeru i izražaj te Božje ljubavi prema stvorenju. Krv Krstova je za nas nositeljica života i snaga pomirenja. Naše poslanje u Crkvi je solidarnost sa svima koji su u potrebi i promicanje dostojanstva života, osobito promocija žene. Pravilo našega života govori da: „Ime koje nosimo kao Klanjateljice božanske Krvi podsjeća nas da trebamo biti spremne dati i vlastiti život, kako bi se svi klanjali i blagoslivljali ovu božansku Krv i da svatko iskoristi priliku za osobno spasenje. A cilj Družbe je sudjelovati u velikom djelu Otkupljenja, pridonoseći svim žarom, koliko je moguće, spasenju i posvećenju bližnjega.“ (Konstitucije iz 1838., 1934.)

Skupina sestara Internacionalne Družbe

Kakve su Vaše obveze kao vrhovne savjetnice u Generalnoj Upravi Družbe i ima li još redovnica iz duvanjskog kraja s Vama?

Služim u vodstvu Družbe s još tri savjetnice u vrhovnoj upravi u Rimu. Služim kao savjetnica vrhovnoj poglavarici i surađujem s njome u služenju cijeloj našoj Družbi. To konkretno znači da planiramo cilj našeg šestogodišnjeg služenja i tijekom našeg mandata nastojimo obići sve sestre Družbe koje su podijeljene po provincijama, osnutcima i misijama. Nastojimo promicati i poticati život i apostolat svake stvarnosti u Družbi, osluškujući i prateći zajedno s njima znakove vremena i vapaj Krvi Kristove u onima koji trpe kako bismo u duhu naše karizme mogle odgovoriti na potrebe današnjeg čovjeka i svijeta. U ovom trenutku u zajednici u kojoj živim nema nijedna druga redovnica iz duvanjskog kraja, ali ima u drugim redovničkim zajednicama. S njima se susretnem na našim redovitim susretima koji se organiziraju u Zavodu svetog Jeronima za sestre iz Hrvatske.

Imate li vremena za čitanje, što volite čitati, pratite li medije i kakvo je Vaše mišljenje o modernim medijima i jeste li aktivni na društvenim mrežama?

Volim čitati knjige, trenutno najviše čitam enciklike svetog Oca i dokumente Kongregacije za posvećeni život. Volim općenito čitati duhovnu literaturu, kršćanske klasike, životopise svetaca, knjige pape Benedicta XVI. Kad uhvatim vremena volim pročitati i dobar stih… prozu..
Što se tiče medija, pročitam vijesti s nekih portala, pratim događanja iz Crkve, Domovine i svijeta. Koristim društvene mreže, ali nisam jako aktivna na njima zbog manjka vremena, a i interesa.

Ima ona naša: “U Rim išo, Pape ne vidio”, kad se hoće reći da je netko negdje uzalud putovao, nije uradio najvažnije. Koliko dugo Vi živite u Rimu i jeste li se susreli sa Svetim Ocem i kojim?

U Rimu živim tri godine, a osobno se nisam još susrela sa svetim ocem, papom Franjom. Nadam se da će se i to dogoditi. Imam još tri godine za tu mogućnost. Velika mi je radost znati da živim blizu tako radikalno i konkretno siromasima posvećenog svetog Oca Pape. Doista doživljavam da je on veliki blagoslov i znak u Crkvi.

Želimo izbjeći negativna pitanja u blagdansko vrijeme, pa ipak moramo: kakvo je stanje, po onome što vidite oko sebe, u Italiji, u Rimu, a vezano za pandemiju virusa korone?

Nakon prvog vala u Italiji u ožujku ove godine, kad je vladala panika zbog velikog broja zaraženih i umrlih, nekako mi se čini da je situacija puno mirnija, opuštenija, kao da su se ljudi navikli živjeti s koronom. Naravno, osjeća se i strah, osobito kod starijih osoba. Konkretno u našoj sredini, malo pomalo, ljudi se navikavaju živjeti s maskama i na fizičkoj distanci. Nadam se da ćemo nakon ove krize prepoznati dragocjenost blizine svake osobe.

Znamo da je koronavirus često i smrtonosan, znamo da djeluje na tijelo, ali, što mislite kako djeluje na psihu ljudi, posebice mladih: ljudi se otuđuju, sve više samuju, gdje je ovoj pošasti kraj…?

Upravo to vidim kao veliki problem. Stvaraju se velika otuđenja i distance. Nema komunikacije, iako se živi u istom prostoru. Svatko je skoncentriran na svoj mali virtualni svijet u kojem može biti kakav hoće i zamišljati kako hoće. Osjeća se strah od gubljenja identiteta, sve je postalo globalno i virtualno. Gubi se identitet osobnosti, identitet obitelji, zajednica…
Živeći u tako umjetno stvorenom svijetu, osobe se ne osjećaju dobro i ispunjeno, a to je ono što ostavlja velike posljedice na psihu i ponašanje pojedinaca, osobito mladih. Čudno, ali kao da to postaje stil života… Individualizam i izolacija kao mentalitet ovoga svijeta koji želi dominirati.
Vjerujem da je upravo obitelj, odnosno članovi obitelji su oni koji mogu promijeniti taj mentalitet otuđenosti izoliranosti uz više iskrene međusobne komunikacije i susretanja, uz istinsko zanimanje jednih za druge, uz iskrenu ljubav jednih prema drugima.

Na kraju ovoga poduljeg intervjua možete uputiti Božićnu čestitku, a mi Vama želimo, uz zahvalu na strpljenu odgovarati na naša pitanja, čestit i blagoslovljen Božić i zdravu i uspješnu novu, 2021. godinu.

Moja Božićna čestitka je da svatko od nas uspije bar malo odškrinuti srce malenom Djetetu i velikom Bogu, kako bi svatko od nas postao Betlehem (kuća kruha) i dopustio da u ovo vrijeme izolacije, straha, otuđenosti i dezorijentiranosti, svatko, osobito naši najbliži osjete da mogu pristupiti u tu Kuću kruha, našu osobnost i doživjeti da se nešto promijenilo u našem životu, da je velika svjetlost obasjala tamu naših života (Usp. Iz 9,2). Da je toplina zamijenila hladnoću u mojim odnosima, da je nepraštanje iščezlo kroz upućeni iskreni osmjeh i milosrdni pogled.
Željela bih da svatko od nas uvidi kako ima puno prilike da se dogodi Božić upravo ove godine u našem srcu, našoj obitelji, našem susjedstvu, u cijeloj Crkvi i cijelom svijetu. Neka nas sve poniznost velikog Boga učini istinskim ljubiteljima evanđeoske malenosti te bratske i sestrinske blizine koja se očituje u konkretnim gestama ljubavi i brige, unatoč socijalnim distancama, neka Božić bude vidljiv u našem pogledu koji miluje, u riječi koja grli u osmjehu koji ohrabruje…

Na dobro vam došla Badnja večer, na dobro vam došao Božić i porođenje Isusovo.
Hvala što ste mi pomogli da kroz ovaj intervju i ovoga Božića ponovno susretnem Sijača…

www.tomislavnew.com
Razgovarala: Ljuba Đikić
Foto: Privatni album

KONTAKT

 

Župa Prisoje

Uznesenja Bl. Djevice Marije

 

 

Adresa: Prisoje bb, 80245 Prisoje, BiH

Telefon:  +387 34 366-604

Fax: +387 34 366-604

Mail: info@zupaprisoje.net

Transakcijski račun otvoren kod „UniCredit Bank“

SWIFT: UNCRBA22

IBAN: BA393380604816953985

 

LINKOVI

 

 

  

 

  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vi ste ovdije: